ldeja o proizvodnji laminiranog sigurnosnog stakla u automobilskoj industriji potice još iz davne 1904. godine, od patenta Džona Vuda. Prvi medjusloj bio je napravljen od prirodne smole drveta. Daljem razvoju bitno je doprineo Douard Benediktus koji je upotrebio želatin za bolje prijanjanje slojeva. Njegov patent zadržao se dugo godina pod nazivom Triplex i prvobitno se koristio u proizvodnji gas-maski i u avio-industriji. Godine 1938. Monsanto patentirao je staklo pod nazivom Saflex koje se sa manjim modiflkacijama zadržalo do danas.
U poslednjih nekoliko godina došlo je do znacajnog tehnološkog napretka u proizvodnji auto-stakala. Razlozi za intenzivan rad na ovom razvoju svakako su delovanje na osnovne karakteristike: smanjenje težine, poboljšanje nivoa pasivne bezbednosti, zaštita od UV zracenja, poboljšanje nivoa zaštite od buke i vibracija …
Najnoviji trend u automobilskoj industriji je da se i bocna i zadnje staklo na vozilu proizvode od višeslojnog EPG (Enhanced Protective Glas) stakla poslednje generacije koje znacajno smanjuje nivo buke koja prodire u vozilo.
Ova vrsta auto-stakala bitno smanjuje buku unutar vozila kao i uticaj buke koja potice od strujanja vazduha i vetra.
EPG sendvic napravljen je od cvrstog polivinil-bufirala (PVB) koji se postavlja izmedju slojeva stakla pod visokim pritiskom i temperaturom. PVB apsorbuje vibracije u staklu, što znacajno utice na smanjenje nivoa buke u vozilu. Ova stakla imaju istu debljniu kao i klasicna stakla, ali su i do 10 odsto lakša. Strukturu EPG «sendvica» cine spoljni stakleni slojevi od kojih je anti-UV sloj odvojen sa dva sloja polivinil butirala. Ukupna debljina stakla je 3,8 mm.
Preko 50 odsto svih kradja na vozilima obavlja se tako što se razbija bocno staklo. EPG stakla dovoljno su otporna da mogu da izdrže intenzivne pokušaje lomljenja cak 20-30 sekundi što je dovoljno (prema policijskim istraživanjima) da natera i najupornijeg kriminalca da odustane od kradje.
EPG staklo proizvedeno kao sendvic sa srednjim slojem od specijalne plastike (polivinil butiral) izuzetno je teško da se probuši li odvoji od staklenog sloja. Cak i kad se polomi stakleni sloj ostaje neraskidivo vezan za plasticni sloj, za razliku od klasicnog stakla koje se raspada u hiljade delova. Ova stakla predstavljaju znacajan element pasivne bezbednosti putnika. Svojim karakteristikamkoje su slicne onima koje poseduje vetrobransko staklo znacajno uticu na smanjenje posledica saobracajnih nezgoda. Prema podacima americke Nacionalne administracije za bezbednost saobracaja (NHTSA) cak 1300 Ijudi godišnje izgubi život zbog ispadanja kroz bocna stakla. EPG staklo puca pri udaru cvrstog tela, ali apsorbuje veliki deo energije i ostaje spojeno sa srednjim, plasticnim slojem. Ova stakla, takodje, u izvesnom smislu povecavaju perfomanse bocnih sigurnosnih jastuka jer predstavljaju siguran oslonac pri njihovom aktiviranju.
Klasicno staklo je projektovano tako da pri udaru prsne u hiljade komada, što implicira da u slucaju sudara na mestu bocnog stakla ostaje nezašticen otvor kroz koji mogu da ulete razni objekti i nanesu povrede putnicima. Kod EPG stakala bitno je umanjena ova opasnost, a gotovo potpuno je iskljucena mogucnost povreda usled udara kamena.
EPG stakla sa ugradjenim anti-UV slojem umanjuju uticaj sunceve energije i do 60 odsto, odnosno smanjuju temperaturu u unutrašnjosti vozila koje je izloženo suncu za 15 – 20°C.
Ova cinjenica znaci da je znatno smanjena kolicina energije potrebne za rashladni uredjaj u vozilu, a znacajno se smanjuje i vreme potrebno da rashladni uredjaj po ukljucivanju postigne željenu temperaturu. Ne manje važno, sa stanovišta komfora putnika je i to što je znatno prijatnije da se udje u vozilo sa ovakvim staklima ukoliko je bilo izloženo suncu, jer volan, sedišta i pojasevi nisu vreli. Takodj,e ne dolazi do oštecenja enterijera usled termickog delovanja sunca. EPG stakla reduciraju 95 odsto UV zracenja.
Izvor: Net Auto